Za vašu udobnost

Štorija o Gradu i njegovim ljudima nije prava ako se bar jedna ne desi ispred Gradske kafane.Postojale su kafane i restorani u Gradu ali jedna je ostavila neizbrisiv trag.Đardin Franca Josefa, Gradonačelnik Dojmi i njegova gostiona.

Pred gradskim zidinama na domak vrata o’ Grada, Gradska kafana koja pamti sve one najljepše amore, pune gote i bićerine, notti in bianco, kvando i kvando kontreštavanja i sve moguće bale koji su se balali. Od valcera, tanga, tivsta sve do modernih, do potresa naučenih koraka. Bilo je tu i balanja u kola, svakako i u Kotor se doseljavalo stanovništvo, donosilo svoje užance, tradiciju, samim tim i način zabave. Sjećam se famoznog Moravca i nekog čovijeka koji je to kolo uvijek vodio, svi su ga voljeli jer je bio simpatičan ali je znao i dobro bumbit, o žmraka do mraka je bio luštar. I fjamante ića je bilo. Oli su se u Kotor prije rata sparićavali i jeli čavapi. Bome da ne, Kotor je primorski grad riba, blitva, pamidore, mušulje …ali ispred Dojmija…. mirisali su čavapi. Namah su nas općinjeli, ostali smo inkantani ko ispred najljepšeg bokuna plave ribe. Miris freško izfetane čipule vas je naprosto dozivao, mamio da dodjete i pored zidina koje su i noću žarile od zvizdana, upijenog tokom dana, uz neki bibitu koja ofreškava, naručite pjat te kontinentalne hrane kojoj niko nije mogo odoljet. A kako bi i mog’o kad ga je sparićao najbolji čevabdzije u nas, nadaleko poznati Žika. Samo kada bi neko i izgovorio Žika, vama je dolazila voda na justa. Već biste se našli za trpezom, tavalja ona karirana, čuje se muzika Steva Špaca o kojoj ćemo napose, ali ipak muzika koja se stvara na gradelama na garbun je ta koja vas je dovela i kojoj se radujete. Za đecu sok, iz gajbe, Fruktalov…meni breskva, neko će dvojni C a neko krušku. Koji god da se naruči, mala staklena botiljica sa etiketom na kojoj je suncobran , bila bi ispijena prije nego stigne pjat sa pola porcije ćevapa. Pola nego što, cijela se nije mogla pojest a bome trebalo je ostavit mjesta za đelato. Snjeguljica i vanilija ili čokolada u čašici od karte. Jelo se malim plastičnim kućarinom i imao je potpuno drugačiji ukus nego sad’. Ljepši, bogatiji, podsjeća na ljeto i te bezbrižne ljetne dane ispred Dojmija. Dojmi mjesto za ples. Podijum a oko njega sitni kamenčići po kojima je bilo malo smiješno gledati kako ženske u creve na take gaze, a opet kakve god creve imali, do pola su bile opiturane od te prašine koja se stvara od šodera. Lijepe, šesne stolice , trpeze od kamena, platani koji ljeti stvaraju najljepšu i najprijatniju ladovinu duž cijele Dalmacije a noću se jedva može naslutiti zvezdano nebo nad njima. Fontana sa ribicama i cvijećem lijevo, a pred nama muski i ženski svijet na podijumu. Ajde ženske ali muški, oni su imali tako dobar mot za balat. Pjesma koja me uvijek podsjeti na te ljetne noci…truba i „Kad tebe ljubio sam zadnji put“…..

Ne znam kada je to bio zadnji put kada smo sjedali pred Dojmija, kada smo znali da ćemo poslije muzike doma u postelju a onda ujutro tu blizu pored fontane u Zdravljaka na pašte, krofne, burek, savijače i kiselo mlijeko.Ćikara bijela sa modrom rigom, ožica o’plastike, drugačija od one za đelat, i tanka korica koja se u toku jutra stvori po samoj površini kiselog mlijeka. Jedeš krofnu i ako se kojim slučajem nasmiješ ili puneš malo jače na nos, sav cukar kojim je krofna posuta završi na trpezu, po robi, crevama , bječvama. Da ne zborim o pašti, pravoj kotorskoj, topla, korice hrskave, pucaju na pogled koliko su freške i onda opet igra sa cukrom. Deboto, namjerno se to radi, mora se malo škeraca ubacit jer, đao ponio rabotu ako se ne učiniš koji ludi šest. Šuljanje po kamenčićima, onaj ton kad’ ćikaru metneš na kamenu trpezu, to je Zdravljak. Pitasfor, platani, ribnjak. Za nevjerovat ribica je bilo, čista voda je bila a okolo cvijeće. Ko ne vjeruje neka pogleda lentrate, oni su nam bar ostale, one crno bijele, one u koluru i one u našim srcima i duši koju čuvamo samo za Kotor.

Čuje se more kako bati podno Luže i samo po neka makina pasa preko rive. Čuje se priča, smijeh, bezbrižnost. Čuje se život malog Grada pored mora. Život pasaje, mjenja se, fjakavo, sporo, kao da je vrijeme stalo a opet primjetno.

Zdravljak nam je važan kao i svako drugo kultno mjesto u Gradu. Meni posebno Zdravljak.

Negdje okolo podna u malu tećicu baba bi me poslala do tamo da Lali ponesem objed jer je pasala na rabotu rano a vratiće se tek kasno popodne. Nije bilo mobilnog, tek pred potres uveden je fiksni ali se nije koristio za te potrebe. Svi su znali kad i đe treba doć, poć, što učinjet. Tu je bome bila crkva i kampanjuli . Bati li podne, zna se vrijeme je od objeda, kale i pjace polako se prazne svi idu doma objedovat s fameljom i onda ubit oko po ure-uru. Tako je i Lala znala da ću doć. Borša topla od babine kužine, miriše ko duša. Pensam …možda Lala neće bit toliko gladna pa ćemo podijelit.

Imala sam ja jednu taktiku kad sam bila mala. Kako bi ko od famelje dolazio doma potla rabote, ja bi se požalila da mi baba ništa nije dala izjest i onda opet sa njima za trpezu. Znali su oni da sam ja objedovala ali to je bio kao neki mali ritual koji se morao ponavljati iz dana u dan. Zborili bi..“A kakva ti je ova baba Slavica,nista ti nije dala“, a onda da bi me nasmijali : „Ova mala bi pojela nogu od stola“, bilo je još jedno upoređivanje mog apetita ali malo je grublje za napisat pa neću a i djeca ovo mogu čitat pa nebi bilo lijepo. Ako vas baš interesuje što, kad se sretnemo pitajte me pa ću vam reć, malo blaže zvuči kad se reče nego kad se napiše. Tanto in tanto, bila sam ješna što se kaže, to me i dalje drži. Gulozna ali ne na sve.Prislački na prvo mjesto. Bome, nisam ja jedina. Ko može odoljet dobroj trpezi.

Bio je još jedan miris kojem Kotorani nisu mogli odoljet. Odilo se s malom tećicom u malu kaletu ispo’ babine kuće. Gospe blažena kako je mirisala kaleta na priganu džigericu, i to baš ona pored našeg portuna. Skalaš se, ma ni kvarat od ure ne pasa i već se penješ uza skale sa vrelom tećom punom freške dzigerice pune gustoga šuga i već znaš da češ vručega kruva iz kotorske pekare močit u onaj šug pun luka česna, uživati u mirisu i ukusu uz domaću priganu krtolu i zelenu salatu opet začinjenom istim barba Vlahovim maslinovim iz Vela Luke.

I tako su se smjenjivali mirisi, pjati, terine i teće…smjenjivali su se dani i godine. Kotor i ona šaka jada Kotorana se sjeća ovih mirisa i nekih sličnih štorija.

Živjelo se lijepo i sretno i opet, lijepo se sjetiti jer dok se god sjecamo, taj Kotor i dalje živi.

Dolores Bonic Fabian Gashler