IN MEMORIAM BUTIGA “KOD MIMA” NA PJACI OD MUZEJA

Nestala je nekako tiho iz naših života, kao što inače nestaju naši stari, kao što su nestajali naši oriđinali, napušteni i sami, odnoseći zauvjek sa sobom djelić po djelić kotorskog duha, nestala je i posljednja kotorska butiga, nekadašnja butiga “Kod Mima” na Pjaci od Muzeja, nestao je i posljednji odbljesak nekadašnjeg grada, nekadašnjeg načina života građanskog Kotora koga više nema, prekinut je definitivno kontitiuitet života koji je stoljećima tekao ugradu sa svojim tradicionalnim običajima, jezikom i prenošenjem tradicionalnih vrijednosti iz naraštaja u naraštaj, umjesto građanskog Kotora, ostao nam je grad bez građana sa svakodnevnom paradom neukusa i kiča. A možda niste znali da je Kotor prije zemljotresa 1979 godine imao oko 2.500 stanovnika, da je za podmirenje potreba stanovništva u gradu bilo oko 120 prodavnica, zanatskih radnji, servisa, škola, institucija, tako da Kotorani nisu ni morali da izađu iz grada jer im je sve bilo pod rukom i pod nogom.Danas je u gradu ostala jedino Opština kao spona sa vremenom u kojem je Kotor bio politički, administrativni, kulturni i ekonomski centar regiona.

Neko će reći, pa to su neminovne promjene, to je razvoj, ali, vjerujte mi, nema tih promjena ili razvoja koji mogu opravdati umiranje grada, nema tog interesa, nema te suvenirnice ili najluksuznijeg hotela sa 150 zvjezdica u gradu koji mogu zamijeniti Mimovu butigu zato što je Mimova butiga bila namijenjena građanima grada koji je živio, a koji danas umire bez njih. U Kotoru je na djelu fenomen postupnog izumiranja života kojim se transformira povijesna jezgra živoga grada u beživotnu kamenu ljusku. Razvojna politika opštine i države grad je podredila turistima, žrtvujući pri tom njegove stanovnike i mijenjajući identifikacijsku sliku grada, razbijajući njegov duh, kulturu i samo njegovo biće.Grad koji je dvadeset stoljeća bio simbol urbane superiornosti u regionu, sveden je na nivo šoping mola za turiste.A sveli su ga na taj nivo neznanje i primitivizam onih, uglavnom van grada Kotora, koji su desetljećima krojili njegovu sudbinu u sprezi sa nevjerovatnom gramzivošču i pohlepom koja nije prezala ni od devastacija samo radi ostvarenja profita.

Danas u Kotoru, nažalost, ne postoji artikulisano javno mnjenje, ne postoji svijest o važnosti očuvanja kulturnog naslijeđa, zbog elementarnog nepoznavanja njegove važnosti za identitet građana, naročito mladih, koji uče detaljno povijest Crne Gore sa kojom je Boka Kotorska zajedno tek oko 70 godina, a apsolutno ništa ne uče o 2.000 godišnjoj povijesti svoga grada i Boke Kotorske.Obrazovanje u oblasti naslijeđa mora naglasiti istorijske, umjetničke i etičke vrijednosti grada Kotora, mora učiti mlade da ne posmatraju grad samo kao mjesto za izlazak i zabavu, već kao dio svog kulturnog identiteta i mora učiti vlast da je grad Kotor, ovaj u zidinama i danas centar oko koga se razvija kruzing turizam u kome treba omogućiti sve potrebne uslove kako bi mu se vrato život.Vraćanje građana i građanske svijesti u Kotor, koji su stoljećima bili temelj njegovog opstanka je dug, ali i jedini mogući put za njegov spas.

Aleksandar Dender 14/06/2018.