„Amo ća učinje’đir“

        Ke nova, evo smo vam arivali.

       Špjegajem u množini jer, bome neću sama điravat po gradu i uz more. Vazda će neko od vas bit’  samnom.  Valja čut štorije, valja viđet ma deboto i naučit ponešto o pasanim danima, ma i o naravi.  E o tome, kakvi smo,  napose će  bit’ zbora jerbo naša bokeška, kotorska narav je nešto posebno.  Dešpet, nostalđija, malinkonija, fjaka,  mot o’fešte, velike monade nas čine takvima kakvi jesmo a opet, svi nam dolaze jer smo velikoga srca što i stoljeća za nama konfermaju.  Bokeški narod je o’velike i bogate trpeze punijeh terina i pijata, gota za nazdravit, pozdravit i dočekat a mi ćemo vas dočekivat điradama kaletama, pjacama, pontama, škuribandama i kužinama.

Amo ća, učinje’ prvi đir.

    Dobro nam arivali u Kotor, grad Svjetske kulturne i prirodne baštine.  Grad koji zaslužuje sve moguće pijedastale na pozornicama kulture, sve Oskare za glumu, sve Pulicerove nagrade za ispisane retke u našim životima, kasnije prenešene u one foje brez kojih se ne može.

   Grad koji štite moćne zidine upisane na posebnu, UNESCO-vu listu Svjetske baštine, Grad kojeg čuva Sveti Tripun čije se kolo nalazi na drugoj UNESCO-voj listi nematerijalnog blaga, tu je naša druga zaštitnica grada  Blažena Ozana, Gospa od zdravlja koja nad nama bdije.

    Grad kojeg čuvaju Kotorani, oni fetivi, deboto i mačke.

      Grad koji ima Biskupiju od IV stoljeća, jednu od najstarijih apoteka u Evropi,  imao je  Gramatikalnu školu, Sjemenište, Školu za bogate djevojke, Škole za nautičare, zlatare, filigrane, slikare,muzičare………

    Bilo da akoštajete vaporom, bilo makinom da se skalajete niz kanice ili okolonaokolo zalivom, taj momenat susreta, prvi ili stoprvi put, ostaje upamćen. Samo oni rođeni u Kotor znaju koja je to privilegija i čast. Odit’ pločnicima kojima su odili plemići, biskupi, sveci, blaženici, slikari, pisci, providuri, ali i zanatlije i sluškinje i lavandere. Te iste pločnike, te iste kalete i pjace punili su grajom, smijehom, odlukama donešenim ali i feštama.  Odili su gradom oni kojima smo zahvalni za svaki kamen i podatak sačuvan u arhivima, crkvenim knjigama, pjesmama…..

   Zbore da je Kotor tmuran, da nema sunca, da je pun umidece, da su Kotorani fjakavi, brzo se ofende, grinjaju,  od južine štufi svega.

    Zašto su ga onda svi pohodili?  Zašto su ga svi htjeli osvojiti?  Zašto i dan danas sve više fureštoga svijeta dolazi viđet’ i doživjet’ taj mali srednjevjekovni grad koji je  sačuvao svoju autentičnost, tradiciju, govor?  Zašto? Zato što ga nema u svijet, što je jedan jedini, neponovljivi.

       Kaže se „Vidi  Napoli i umri“……mi ćemo to ovako  reć’ : „Vidi Kotor i živi“.

       Šotobraco, vi i ja, ispunit ćemo retke, ćakulat ćemo o svemu…….nešto ćemo u male, u konfidence a nešto na sva zvona da se daleko čuje.

      Ajte adio i dobro mi stojte

      Autorka teksta

Dolores Fabian, fetiva Kotorka